Ivana- Bahove kapi Banja Luka

Mnoge žene godinama žive po istom principu:

sve stići,
svima biti dostupna i
svoje potrebe ostaviti za poslije.

Iznutra su
umorne, preopterećene, napete.

Teško im je reći ne, postaviti granicu ili jednostavno stati.

A onda se naviknu.

Naviknu se da moraju.
Naviknu se da mogu.
Naviknu se da sebe stave posljednju.

I najgore je što ih drugi i dalje vide kao žene koje su dobro.

A ti samo želiš da te neko konačno vidi. Da razumije da ti nije lako, da jedva stižeš, da si preumorna,
da ti je
DOSTA SVEGA
čak i kada sve funkcioniše.

Zato postoje Bahove kapi kreirane
SAMO ZA TEBE,
prema onome što TI trenutno osjećaš —
da ti pomognu da:

• bolje razumiješ i regulišeš svoje emocije
• postaviš granice i naučiš reći NE
• smanjiš osjećaj pritiska i preopterećenosti
• počneš ponovo primjećivati sebe i svoje potrebe
• napraviš prostor da radiš i živiš i za sebe

📩 Ako si se prepoznala, pošalji mi u DM riječ „DOSTA“. Reći ću ti kako možemo početi 🤍

NISU SVE BRIGE ISTE.
ZATO NE POSTOJE NI JEDNE KAPI ZA SVE.

Ako si se ikada pitala:
„Koje Bahove kapi su meni potrebne?“

Dr Edward Bach je razvio 38 cvjetnih esencija, podijeljenih u 7 grupa, prema različitim emocionalnim stanjima kroz koja prolazimo.

Zašto 7 grupa?

Zato što strah nije isto što i nesigurnost, preopterećenost nije isto što i usamljenost, a pretjerana briga za druge nije isto što i unutrašnji nemir.

I upravo zato se Bahove kapi ne biraju samo prema tome šta nam se dešava, već prema tome kako to doživljavamo.

Dvoje ljudi može imati isti problem, a trebati potpuno različite esencije.

Bahove kapi koriste se kao podrška u različitim emocionalnim stanjima – kod straha, nesigurnosti, napetosti, preopterećenosti, osjećaja krivice, teškoća s granicama, unutrašnjeg nemira, obeshrabrenosti i mnogih drugih emocionalnih obrazaca.

Ne postoji „najbolja kombinacija za stres“.
Postoji kombinacija koja odgovara tebi.

Zato se esencije biraju prema onome što je trenutno tvoje, a ne nasumično prema nazivu problema.

U individualnoj konsultaciji prolazimo kroz ono što te trenutno najviše opterećuje i na osnovu toga biramo tvoju kombinaciju.

Jer cilj nije imati deset bočica na polici.

Cilj je pronaći ono što je tebi trenutno potrebno.

A sada me zanima nešto.

Ako si pogledala svih 7 grupa u carouselu, koja ti je prva „zazvonila“?

Napiši samo broj: 1–7.

Ako želiš, možeš mi se javiti i u poruku.
Otkriću ti šta se krije iza te grupe i šta bi, prema onome što trenutno proživljavaš, moglo biti najbolje rješenje za tebe 🤗🤍

Sve je ovo postalo previše ozbiljno pa sam morala uzeti stvar u svoje ruke, a i nešto mi dosadno večeras, a i spopalo me nešto, neki hamprc...

NISAM SE PODMLADILA, nisam išla na neki poseban tretman/e, osim ako se ovaj vid samopomoći ne smatra posebnim

Pošto mi je izgleda trebalo još jedno životno iskustvo, a nisam imala ništa pametnije na umu, odlučila sam da pitam ChatGPT da mi bude make-up stilista.

Uzela sam svoje fotografije i rekla otprilike:

„Hoću da izgledam kao ja… samo malo bolje.
Veće usne. Istaknutije oči. Malo konture.
Da izgledam kao da me je neko provukao kroz filter — ali da i dalje ličim na sebe.“

I čovjek… pardon, vještačka inteligencija — odradio posao. 😂

I stvarno — rezultat odličan.

Na prvoj fotografiji izgledam kao žena koja:

✨ spava dovoljno
✨ pije dovoljno vode
✨ redovno zdravo jede
✨ nema podočnjake
✨ ne nervira se
✨ i vjerovatno nikad nije rekla: „Ma dobro sam, samo sam malo umorna.“
✨ i koja je stvarno, uvijek samo malo umorna

Onda sam uzela maramice i skinula šminku.

Dokazni materijal. 😂

A onda ja.

Bez filtera.
Bez šminke.
Bez konturisanja.
Bez pokušaja da izgledam kao da sam se upravo vratila sa odmora.

I iskreno?

Volim nas obje.

Jer nije problem u tome što se našminkamo.

Problem nastane kad počnemo vjerovati da moramo izgledati kao prva slika da bismo bile lijepe, voljene, privlačne pa i pametne.

Ne moramo.

Ali ako možemo malo da istaknemo oči, dodamo volumen usnama, napravimo jagodice tamo gdje ih priroda nije baš velikodušno postavila…

ZAŠTO DA NE?

Samo, prvo treba da budemo lijepe same sebi i da se u svojoj koži lijepo osjećamo.

Jer nema te šminke koja može zamaskirati tugu, ljutnju, razočaranost, nedostajanje…

I ne treba da može.

Takve stvari se ne rješavaju šminkom. One traže nešto sasvim drugo — da ih priznamo, osjetimo i, kad možemo, počnemo rješavati.

Sa 49 godina više nemam potrebu da izgledam kao da mi je 29.

Samo želim da izgledam, ali i da se osjećam, kao žena sa 49 godina koja je dobro raspoložena, naspavana i zna šta radi s bronzerom.

A kad skinem šminku?

E, onda se vraćam na fabrička podešavanja.

I sasvim su mi dobra. ❤️

ChatGPT i ja:

„Sve mi je od make-upa dostupno, što nije kupiću"

Imam dvoje djece na fakultetu.
Zato znam da fakultet nije izazov samo za studenta.
To je izazov i za roditelja.

Gledaš svoje dijete kako odgađa ispit, ne uči, gubi motivaciju, povlači se i ne znaš više da li da ga pustiš, poguraš, pitaš ili jednostavno ćutiš.

A sa druge strane je mlada osoba koja možda prvi put treba sama da nosi toliko odgovornosti.

I nikome nije lako.

Ni njima.
Ni nama.

Kao mama dvoje studenata, ali i kroz svoj rad sa mladim ljudima, imala sam priliku iz prve ruke čuti i vidjeti šta ih najčešće muči.

I često ono što roditelj vidi spolja nije ono što se zaista događa iznutra.

Iza „Ma dobro sam“ može stajati strah od neuspjeha.

Iza odlaganja — nesigurnost.

Iza „nemam motivacije“ — preopterećenost.

Iza povlačenja — osjećaj da ne znaju šta dalje.

A iza „nije me briga“ ponekad stoji neko kome je zapravo previše stalo.

Roditelj sve to gleda i pita se:

„Kako da mu pomognem, a da mu ne napravim još veći pritisak?“

Iskreno? Ne postoji jedna formula.

Ali postoji nešto što sam kroz svoj rad naučila:

Prije nego što pokušamo promijeniti ponašanje, moramo razumjeti šta stoji iza njega.

Zato kod Bahovih cvjetnih kapi ne tražimo „kapi za fakultet“.

Ne postoji jedna kombinacija za sve studente.

Gledamo osobu.

Njene strahove.
Pritisak koji nosi.
Nesigurnosti.
Osjećaj da nije dovoljno dobar/dobra.
Strah od pogrešnog izbora.
Odlaganje.
Preopterećenost.

I onda biramo kombinaciju prema onome što ta osoba zaista proživljava.

Ali nešto što često zaboravimo:

Ponekad podrška nije potrebna samo studentu.

Treba i roditelju.

Mami koja noću razmišlja:

*Hoće li uspjeti?*
*Da li ga previše pritiskam?*
*Da li ga premalo guram?*
*Kako da mu pomognem, a da ga ne udaljim od sebe?*

I roditelju je ponekad svega previše.

Zato Bahove cvjetne kapi mogu biti nježna emocionalna podrška i studentu i roditelju— ali svakome prema njegovoj vlastitoj priči.

Ako si roditelj koji više ne zna da li da pusti ili pogura…

Ili student koji u sebi zna:

„Mogu ja to. Samo kao da me nešto stalno koči."

Pišite mi poruku ili FAKULTET u DM

Krenućemo od razgovora.

Jer nekad ne treba još jedan savjet da se više potrudiš.

Nekad treba podrška da ponovo povjeruje da možeš

„Nije me briga.“

Koliko p**a ste ovo čuli od svog tinejdžera?

I koliko p**a pomislili:

„Nije ga briga ni za školu, ni za ocjene, ni za budućnost.“

A onda vidite da satima skroluje.

Telefon je stalno u ruci, a kad treba sjesti i učiti — nema koncentracije ni za pola stranice.

I naravno da se iznervirate.

„Ostavi taj telefon.“
„Samo učiš kad te natjeram.“
„Ovako nećeš ništa postići.“

I tako svaki dan.

Ali pokušajmo na trenutak pogledati iz njegove perspektive.

Odrasta u vremenu u kojem mu se svakodnevno serviraju tuđi životi.

Ko je ljepši.
Ko je uspješniji.
Ko ima više prijatelja.
Ko putuje.
Ko već zarađuje.
Ko „zna šta želi od života“.

A on još uvijek pokušava shvatiti ko je on.

I onda treba ostaviti telefon i dva sata učiti.

Nije baš tako jednostavno.

Kratki videi, notifikacije i stalna promjena sadržaja drže pažnju u brzom ritmu.

A knjiga?

Knjiga ne šalje notifikaciju. 😏

I onda dijete odgađa, nervira se, bježi nazad na telefon…

A mi vidimo samo:

„Lijen/a je.“

Ponekad iza toga stoji mnogo više.

Možda se poredi s drugima.
Možda se osjeća nedovoljno dobro.
Možda nema pojma šta želi.
Možda ga je strah da neće uspjeti.
Možda mu je svega jednostavno — previše.

A šta možete vi?

📵 Dogovorite vrijeme kada je telefon van sobe dok uči. Ne kao kaznu, nego kao pomoć.

📚 Učenje podijelite na manje cjeline. 25–30 minuta fokusa, pa kratka pauza.

❤️ Umjesto „Jesi li učio/la?“, pitajte:
„Šta ti je danas bilo najteže?“

I najvažnije — neka granice postoje, ali neka uz njih postoji i odnos.

„Sklonimo telefon jer ti želim pomoći da se skoncentrišeš.“

umjesto:

„Skloni telefon jer od tebe neće biti ništa.“

Ogromna je razlika.

Jer možda vaše dijete nije izgubilo interesovanje.

Možda je izgubilo fokus.
Možda sigurnost.
Možda osjećaj da može.

A to nije isto. 🤍

Ako iza ponašanja primjećujete strah, nesigurnost, preopterećenost ili osjećaj manje vrijednosti, vrijedi pogledati i taj emocionalni dio.

Bahove cvjetne kapi mogu biti jedan od načina nježne emocionalne podrške, individualno odabrane prema onome što mlada osoba trenutno proživljava.

Ako se sve češće vrtite u istom krugu — pritisak, svađa, povlačenje, telefon, krivica — napišite mi poruku 🤍

„Neću u školu.“
„Neću da radim zadaću.“
„Mrzi me.“
„Baš me briga.“

A šta ako iza svega toga ne stoji lijenost?

Šta ako dijete samo više ne zna kako da kaže da mu je teško?

Početak škole ne izgleda isto kod svakog djeteta.

Kod mlađeg djeteta to može biti plač na vratima učionice, držanje za mamu, strah od odvajanja ili ono čuveno:

„Hoćeš li sigurno doći po mene?“

Ali kako djeca rastu, emocije se često počnu pokazivati drugačije.

Odjednom dijete koje je prije uredno radilo zadaću:

→ razvlači je satima
→ stalno odgađa
→ zaboravlja obaveze
→ ne želi učiti
→ lako plane
→ govori da ga nije briga
→ povlači se u sobu
→ ili jednostavno „popusti“ u školi.

I roditelj se pita:

„Šta mu se desilo?“

Pa krene:

„Samo si lijen/a.“

„Ako nastaviš tako, pašćeš.“

„Ništa ti ne fali.“

„Svi mogu, možeš i ti.“

A dijete možda u sebi misli:

„Šta ako više ne mogu kao prije?“

ili:

„Bolje da ni ne pokušam nego da opet pogriješim.“

Jer iza školskog ponašanja ponekad mogu stajati strah, nesigurnost, pritisak, osjećaj da nije dovoljno dobro, preosjetljivost, teško prihvatanje promjene ili jednostavno emocionalno preopterećenje.

I ne — ne znači da svaki problem sa zadaćom ima emocionalnu pozadinu.

Ali vrijedi zastati i pitati:

„Šta se promijenilo?“

Prije nego što kažemo da je dijete lijeno, neposlušno ili nezainteresovano.

Jer ponekad dijete ne treba još jedan pritisak.

Treba mu da neko primijeti da mu je teško.
Da ga sasluša.
Da mu pomogne da razumije ono što osjeća.
I da zna da ocjena nije mjera njegove vrijednosti. 🤍

U takvim periodima Bahove cvjetne kapi mogu biti nježna emocionalna podrška, odabrana prema onome što dijete konkretno proživljava — jer nije isto kada je dijete preplavljeno strahom, kada sumnja u sebe, kada teško prihvata promjenu ili kada ga pritisak tjera da odustane prije nego što je pokušalo.

Ne želimo dijete koje nikada ne osjeti strah, pritisak ili nesigurnost.

Želimo dijete koje zna :„Mogu da osjećam ovo što osjećam. I ne moram kroz to prolaziti sam/a.“

Ako si se prepoznala u ovome i pitaš se šta se zapravo krije iza ponašanja tvog djeteta, napiši mi poruku u DM ili ostavi komentar i ja ću ti se javiti.

Oduvijek sam išla u Sarajevo.
I voljela sam Sarajevo — posebno noću,
kad sam ga posmatrala do kasno
i čudila se koliko svjetala još gori,
koliko ljudi još živi, diše, ne spava. Pitala sam se šta rade, zašto su budni jer sam dugo mislila da sam jedina
koja noću ostaje budna.

Grad u kojem uvijek sretneš nekoga
ko te iznenadi dobrotom,
širinom, svojim vlastitim stilom, nekim čudnim nemirom a opet nekom tihom mudrošću.

Ali odnedavno,
svaki moj dolazak u Sarajevo nosi i ono što se ne vidi na slici.

Tugu i bol.

Jer sam izgubila nekoga koga sam voljela.
Nekoga ko je bio moje Sarajevo.

Iste ulice.
Isti koraci.
Isti golubovi.

A u meni — drugačije sve.

Tuga, sjeta, nedostajanje.
Suza koja krene sama dok hodam našim koracima.
Zalogaj koji za našim stolom zastane u grlu.

I uhvatila sam sebe kako polako prestajem da dolazim.
Da izbjegavam.
Da bježim.

Kao da ću, ako ne dođem — manje osjećati.
Manje će mi nedostajati.
Manje će boljeti.

Ali ne ide to tako.

Zato sam tražila način
da ne prestanem voljeti grad koji volim
zbog boli koju nosim.

Da ne bježim od mjesta
koja su mi nekad bila radost.

Tu su mi pomogle Bahove kapi.

🌿 Star of Bethlehem — da ublaži bol gubitka
🌿 Honeysuckle — da pustim ono “prije”, a da ga ne izgubim
🌿 Sweet Chestnut — za trenutke kad zaboli do kosti

Bahove kapu ne brišu tugu.
Ali je učine podnošljivom.

Da možeš proći istim ulicama
a da te ne preplavi.
Da možeš voljeti —
i kad boli.

Ako si i ti nekoga ostavila u nekom gradu, u svom životu znam da znaš koliko je to teško i da razumiješ sta pišem.

Ako želiš da ti pomognem da kroz to prođeš nježnije —
piši mi u inbox 🤍
ili ostavi komentar
i javiću ti se.

Nekad je potrebno samo malo više mira.
Nekad više povjerenja u sebe.
A nekad podrška da lakše prođemo kroz promjenu koju nismo očekivali. 🤍

Ove poruke nisu reklama.
Ovo su stvarna iskustva mojih klijentica i njihove lične priče o promjenama koje su primijetile uz individualno odabrane Bahove kapi.

Svaka priča je drugačija. Svaka osoba drugačija.

Zato ne postoje „jedne kapi za sve“ — već pažljivo slušanje, razumijevanje i odabir esencija prema onome što osoba u tom trenutku zaista proživljava.

Hvala svakoj od vas koja mi je dozvolila da budem mali dio njenog p**a. 🤍

Koja te je priča najviše dotakla? Piši mi u komentaru ili mi se javi porukom ako želiš saznati kako Bahove esencije mogu biti podrška baš tebi.

A sada jedno pitanje za tebe 👇 Napiši u komentaru koje slovo te najviše opisuje.

Šta bi se u tvom životu trenutno najviše promijenilo kada bi imala više unutrašnjeg mira?

Nekada su ti to govorili drugi…

“Previše si komplikovana”
“Ti to ne možeš.”
“Nisi za to.”
"Nije to za tebe."
“Šta nije u redu s tobom?”

Sjećaš se tog osjećaja?
Onog trenutka kad se skupiš iznutra…
i odlučiš da sljedeći put budeš “bolja” ili "još bolja".

Tiša.
Pametnija.
Mršavija.
Savršenija.

I možda si odrasla…
ali taj glas nije nestao.

Samo je promijenio oblik.

Sada više niko ne mora da ti kaže:
“Glupa si.”
“Nesposobna si.”
“Nisi dovoljna.”

Jer ti to već kažeš sama sebi.

U prolazu.
Dok se gledaš u ogledalo.
Kad pogriješiš nešto sitno.
Kad zaboraviš.
Kad ne stigneš.
Kad nisi kao “one druge”.

I svaki put — malo zaboli.
Ali prećutiš.

Jer si navikla.

Navikla da budeš stroga prema sebi.
Navikla da se smanjuješ.
Navikla da nikad nisi baš dovoljno dobra.

Ali tvoje tijelo to ne doživljava kao šalu.
Tvoj um to ne filtrira.

ON VJERUJE.

I zato ovo čitaš…
i možda negdje duboko pomisliš:

👉 “Kako zna?”

Znam.
Jer nisi jedina.

Ali postoji trenutak kad možeš stati.

Ne kad sve bude savršeno.
Ne kad se promijeniš.

Nego baš sad —
kad ponovo kreneš protiv sebe.

Tu počinje samopoštovanje.

Ne u savršenstvu.
Nego u odluci da sebi više ne govoriš ono što te boli.

Ako se prepoznaješ u ovoj strogosti prema sebi, u tom unutrašnjem glasu koji nikad nije zadovoljan — tu često pomažu 🌿 Bahove cvjetne esencije:

✨ Larch — kada sumnjaš u sebe i svoju vrijednost
✨ Rock Water — kada si prestroga, kruta i stalno tražiš više od sebe

Nježno, ali duboko vraćaju odnos prema sebi.

👉 Napiši u komentar “JA” ako si se pronašla
ili mi pošalji poruku — poslaću ti preporuku baš za tvoju situaciju.

Jer ne moraš više živjeti sa glasom koji te ruši.

Sa ljubavlju,
Vaš BFRP Ivana 🤍