Zdravlje, sreca i samopostovanje

Ni ove godine nisam želio na društvenim mrežama obilježiti godišnjicu Ljiljanine smrti, a bila je prije dva dana. Pasalo mi je sve prolaziti sam.
Ali kako je ona toliko sebe dijelila i na društvenim mrežama i jaaako joj mnogo značilo što je bila inspiracija tolikim ljudima, neka se i ovdje nađe još jedan podsjetnik na njezinu veličinu.

Bila je srcoliko čudo od žene.
Imala je integriteta za iznajmljivanje. I životne ambicije.
Bolest joj je više dala, nego što je oduzela. A oduzela je mnogo. No dala je još više. Jer znala je živjeti. Istinski. Onako da isiše svu, ali baš svu srž iz trenutaka. Znala je obrgliti svoje srce ukorijenjenom svetošću života.
Znala si je i ugađati.
A znala je i pomagati čistog srca. Čak je naučila i primiti pomoć jer je to shvatila kao znak svoje vrijednosti i bogatstva, a ne slabosti.
Bila je odriješita i velikodušna. Davala se svima kojima je mogla pomoći, ali ni sekunde sebe onima s kojima nije imala zajednički jezik.

Godinama je isticala koliko je dobila od mene.
Ali nije imala pojma koliko sam ja dobivao od nje. Jer bila je moj čovjek. Ali baš moj. Za nju nisam morao ništa prilagođavati, mogla me je vidjeti bez ikakvog prevođenja, bilo je izimno lagano biti svoj uz nju. I biti viđen. U cijelosti...

Nedostaje. I dalje prokleto nedostaje.
Ali na svu sreću, danas, nakon četiri godine, naglasak više nije na tuzi. Nego na zahvalnosti što smo imali priliku kreirati nešto izvanredno.
A ta zahvalnost je sveta.
Jer je ljubav sveta ❤❤❤