Mamaicuna

Rižina kaša za tijelo i dušu 🍲

Recept je inspiriran korejskim jukom i kineskim congeeom. Danas se želim malo vratiti hrani i uzemljenom svakodnevnom životu o kojemu toliko puno pišem. Već sam pisala o jeseni, ciklusu prirode i namirnicama koje su u ovo doba godine posebno povoljne za njegu tijela i duše iznutra.

Mene osobno posebno inspiriraju načini pripreme hrane iz Južne Koreje, Kine i Japana.

Kada osjetim da mi je živčani sustav preopterećen, važno je da mi bude toplo i da jedem toplu, kuhanu njegujuću hranu. To je jedan od načina kako se vraćam sebi, usporavam i stvaram osjećaj sigurnosti i odmora u vlastitom tijelu.

Kada smo ove godine posjetili Južnu Koreju, imala sam priliku probati neke njihove tradicionalne specijalitete. Oduševilo me koliko je u toj kulturi hrana povezana sa svakodnevnom brigom o zdravlju. Hrana nije samo nešto što jedemo kako bismo utažili glad, nego i način na koji njegujemo tijelo. Hran je lijek.

Jelo koje danas dijelim inspirirano je tradicionalnim korejskim jelom juk (죽) i kineskim congeeom, odnosno rižinim kašama koje se pripremaju dugotrajnim kuhanjem riže u vodi ili temeljcu, sve dok zrna ne omekšaju, a jelo ne postane nježno i kremasto.

Postoje brojne verzije ovih jela, od jednostavnih rižinih kaša do onih s povrćem, gljivama, mesom ili drugim dodacima.

Ja sam svoju verziju prilagodila namirnicama koje volim i svom načinu pripreme. Dodala sam povrće, đumbir, alge i miso pastu... Nažalost nisam imala svijetlu miso pastu, koja bi bila bolji odabir, ali i tamni miso je poslužio.

U ovo doba godine posebno volim takva zagrijavajuća i utješna jela.

To je za mene uzemljeni i uravnoteženi život. Baviti se jednostavnim stvarima koje možemo njegovati svakoga dana svatko za sebe u toplini svog doma.

Ovu kašu sam danas jela za ručak, a sutra ću je jesti za doručak.

Možda te inspirira za neku tvoju varijantu ovog jela.

PS. Ja stvarno jako volim rižu. Kad skuham zdjelicu riže većinom plačem od sreće.. Može vam to potvrditi Siniša. Ova kaša je moje ultimativno utješno jelo. 🥰💚

Možemo pročitati stotine knjiga, završiti brojne edukacije, prikupiti certifikate i naučiti jezik duhovnosti, ali sve to samo po sebi ne znači da smo utjelovili mudrost o kojoj govorimo.😊

Nakon 12 godina aktivnog rada na prvoj liniji kao terapeut i ceremonijalista sve više razmišljam o odgovornosti koju nosimo kada radimo s ljudima.

Razmišljam i o odgovornosti onih koji druge podučavaju i pripremaju za takav rad.

Danas se n**e edukacije nakon kojih se ljudi nazivaju iscjeliteljima, šamanima, šamankama i energetskim praktičarima, a ponekad se pritom premalo govori o iskustvu, praksi, etici.

Nije isto poznavati teoriju neke metode, demonstrirati je na edukaciji i godinama je primjenjivati u stvarnom radu s ljudima. Upravo se kroz praksu otkrivaju nijanse koje knjige ne mogu prenijeti i pitanja na koja unaprijed pripremljeni odgovori ne postoje.

Posebna je odgovornost podučavati druge nečemu za što ni sami još nemamo dovoljno praktičnog iskustva. Jer ne prenosimo samo informacije. Utječemo na to kako će drugi ljudi jednoga dana raditi s onima koji će im pokloniti svoje povjerenje.

Zato odgovornost ne leži samo na onima koji pohađaju edukacije nego i na onima koji ih organiziraju. Certifikat može potvrditi da je netko završio određeni program, ali ne može nadomjestiti iskustvo koje nikada nije stečeno niti automatski potvrditi da je netko spreman samostalno raditi s ljudima.

Naravno, svi moramo živjeti od svojeg rada i nema ništa loše u tome da naplaćujemo svoje znanje, vrijeme i iskustvo.

No svakako bismo se trebali zapitati što se događa kada zarada i potreba za priznanjem postanu važnije od integriteta i odgovornosti prema ljudima kojima prenosimo svoje znanje.

Ne moramo biti savršeni niti imati odgovore na sva pitanja. Ali trebamo biti spremni učiti, preispitivati se, priznavati vlastite granice i nastaviti raditi na sebi.

Naš put ne čine samo lijepi ekstatični trenuci u kojima osjećamo povezanost, jasnoću i snagu. Čine ga i oni u kojima se suočavamo s vlastitim ograničenjima, ponosom, strahovima i proturječnostima. Trenuci u kojima shvaćamo da još mnogo toga ne znamo.

Nastavak➡️➡️➡️

U kojima moramo preispitati ono u što smo bili sigurni i imati h

Današnje jutro odlučila sam provesti u prirodi.💚

Nakon dugo vremena obula sam patike za trčanje i krenula trčati.

Ne mogu vam opisati koliko je bilo lijepo. Definitivno nisam u dobroj formi za dugo trčanje, ali nisam baš ni van forme. Vježbam svako jutro barem 15 do 20 minuta. Većinom svakodnevno odlazimo u duže šetnje i ne zahtjevna planinarenja.

No danas me baš pozvalo trčanje. Malo sam trčala uzbrdo, pa hodala, pa trčala i tako u krug po našim divnim bregima. Uf koja sloboda daha i pokreta.

Usput sam slušala glazbu, plesala i divila se izlasku sunca, kapljicama rose i kiše od jučer.

Baš sam prodisala.💚

Naša pluća traže pokret, dah i vrijeme na svježem zraku.

Šetnja, trčanje, bicikliranje ili plivanje jednostavni su načini da njegujemo zdravlje dišnog i kardiovaskularnog sustava.

U tradicionalnoj kineskoj medicini jesen se povezuje s elementom Metala i energijom pluća. Dobro je podsjetiti se na važnost daha te ravnoteže između fizičke aktivnosti i opuštanja.

Ne moramo trčati maratone ni provoditi sate vježbajući.

Dovoljno je odvojiti samo nekoliko minuta dnevno, obuti patike, krenuti šumskom stazom i dopustiti tijelu da pronađe svoj ritam.

Danas izađi u prirodu, tvoje tijelo, a i duša će ti biti zahvalni. 💚 🌿🍂

Ehinacea nije samo biljka za imunitet, ona nas može podsjetiti kako zaštititi sebe, a da ne zatvorimo svoje srce. 💕💖

Kada govorimo o ehinaceji, najčešće je povezujemo s jeseni, zimom i sezonom prehlada. No njezina je priča mnogo starija i kompleksnija od njezine današnje popularnosti.

Ehinaceja je bila važna ljekovita biljka mnogim domorodačkim narodima Sjeverne Amerike. Koristila se za različite tegobe, a znanje o njezinoj uporabi prenosilo se kroz generacije.

Ima jedna priča o Ehinaceji koja me posebno nadahnjuje. Prema predaji naroda Ute, ranjeni losovi bi tražili polja Ehinaceje. Iskopali bi prožvakali i koristili njezin korijen da liječe svoje rane.
Promatrajući ih, ljudi su shvatili da im životinje pokazuju medicinu biljke. Tako je ehinacea postala poznata kao „korijen losa”. U toj priči krije se mudrost koju nam domorodački narodi žele približiti već odavna, a to je da čovjek nije taj koji otkriva biljku, već je on onaj koji promatra. Promatranjem uči od životinja, od zemlje, uči od onoga što je bilo ovdje prije njega.

Uči od svojih starijih braća i sestara, od biljaka i životinja.

Ako istinski pogledamo sam cvijet ehinaceje, vidjet ćemo da njezino bodljikavo središte izgleda poput ježa. Oh čak i bode poput ježa, ako je dotaknemo.

I tu počinje njezina druga priča, duboka priča o granicama.

O tome kako možemo voljeti, a ipak reći „ne, kako možemo biti podrška drugima, a ne preuzeti odgovornost za sve.

Kako možemo biti nježni, otvoreni i suosjećajni, a pritom sačuvati vlastitu snagu.

Iscjeljenje za neke od nas znači vratiti i postaviti svoju granicu te ponovno pronaći sebe.

U novom tekstu pišem o ehinaceji kroz tradicionalnu biljnu medicinu, domorodačko znanje, njezinu svakodnevnu uporabu i karakter biljke koja nas simbolički podsjeća na zaštitu, otpornost i unutarnju snagu.

Ako voliš biljke promatrati ne samo kroz njihovu primjenu nego i kroz priče, tradiciju i ono čemu nas mogu nadahnuti, pozivam te da pročitaš cijeli tekst na Substacku. Link je u storiju 👆💕

Znaš li ti gdje u svom životu trebaš jasnije reći ne?

S još jednim krugom više oko sunca shvatila sam da život volim gledati otvorenih očiju upravo, onakvog kakav jest.

Ponekad lijep, ponekad kaotičan, ponekad bolan...

Svjestan život i duhovni put za mene više nikako ne znače traženje i čekanje savršenog života.

Svjestan život za mene znači vidjeti ono što jest.
Makar to ponekad bilo ružno, a ponekad jako lijepo.

Stvarnost je kakva je, ne moramo ju uljepšavati, a ni umanjivati.

Ne da mi se slušati priče da kakica miriši na ružu kad svi znamo jednu veliku istinu:
Kakica smrdi na kakicu.
Ružica miriši na ružicu.

Svjestan život od mene traži da pogledam iskreno svoj dio koji stvaram u velikom tkanju života, ali isto tako da prestanem preuzimati odgovornost za ono što nije moje. Svjestan život je život sa svim svojim usponima i padovima, pitanjima, sumnjama, radostima i tugama.Svjesnost nije savršen život i definitivno nije ni život bez patnje.

Svjesnost me do sada naučila važnu lekciju da prestanem od života tražiti da bude nešto drugo od onoga što jest.

Važno je spoznati da nitko od nas nije odvojen otok.Svi smo dio mnogo veće cjeline. I ako pogledamo svoju najveću učiteljicu prirodu, vidjet ćemo da ni jedno stablo ne raste samo.

Stablu su za život potrebni zemlja, voda, sunce, vjetar, kiša, kukci, gljive i nebrojeni odnosi kojih nismo ni svjesni, a isto je i s nama.
Postojimo unutar mreže odnosa, okolnosti, susreta, gubitaka, darova i lekcija koje ne možemo uvijek objasniti niti kontrolirati.
Naše misli, uvjerenja i djela utječu na naš život. Naši izbori imaju posljedice i odgovorni smo za način na koji živimo i djelujemo.No život je još puno složeniji i zamršeniji od toga.

Na svu sreću, a i na poneku žalost, ne vrti se život samo oko jednog pojedinca.Oko nas postoji cijela mreža uzroka i posljedica čiji smo mi jedan mali dio.Moramo biti svjesni da na naše životno iskustvo utječu i ljudi kojima smo okruženi, a i događaji s kojima naizgled nemamo apsolutno nikakve veze.

Najveće učenje ove godine je vidjeti život jasno, preuzeti odgovornost za svoj dio, a istovremeno imati dovoljno poniznosti priznati da ne mogu kontrolirati cijelo tkanje života i da ne moram biti odgovorna za drugoga.

Hvala ti živote.💕

U mnogim tradicijama diljem svijeta ljudi stvaraju oltare kako bi odali počast svojim precima, zahvalili se majci Zemlji, duhovima prirode i spiritima koji ih podržavaju. 💖

Kroz različite kulture i vremena ti su sveti prostori poprimali različite oblike, od kućnih oltara, svetišta posvećenih precima, preko ritualnih prostora u prirodi, do oltara posvećenih božanstvima..
Oblici se razlikuju, ali poruka i svrha je skoro uvijek ista: podsjetnik kako bi zastali, zahvalili, prisjetili se i uspostavili odnos s onim što je veće od nas samih.

Priroda se povlači prema unutra, lišće otpada, dani postaju kraći, a naš se pogled spontano okreće prema korijenima, precima i dubljim slojevima vlastitog bića.
Možda nismo svijesni spiritualnog svijeta i jedne druge realnosti, ali zasigurno možemo osjetiti duboko u svojim kostima i tijelu da postoje priče koje su započele mnogo prije nas.

U sebi nosimo darove svojih predaka. A i Majke Zemlje koja je predak svih nas. Njihovu snagu, mudrost, hrabrost, otpornost, ljubav prema životu, povezanost sa zemljom i sposobnost da prežive teška vremena. No često nosimo i njihove neispričane priče, tuge, strahove i rane koje nikada nisu dobile priliku biti viđene i iscijeljene.

Ovo doba godine može biti vrijeme svjesnog odnosa prema onome što smo naslijedili.

Vrijeme da zahvalimo za sve darove koje smo primili, da odamo počast onima koji su hodali prije nas, a i vrijeme da nježno otpustimo ono što više ne želimo prenositi dalje.
Nemojm to činiti iz ljutnje, zamjeranja ili odbacivanja, već iz ljubavi.

Kada iscjeljujemo sebe, iscjeljujemo priče koje su do nas stigle kroz generacije naših predaka. 💖

Možemo stvoriti oltar zahvalnosti i sjećanja. 💖

Ne mora biti velik niti savršeno uređen. Može nastati u kutku vašeg doma, na prozorskoj dasci, u vrtu, ispod omiljenog stabla ili na mjestu u prirodi.

U šetnji prirodom možete sakupiti ono što vas pozove: šarene listove, žireve, kestene, češere, kamenčiće, grančice ili plodove jeseni. Uvijek uz poštovanje i zahvalnost prema prirodi.

Listaj za nastavak teksta ➡️➡️➡️

Na oltar možete dodati i predmete koji za vas nose posebno značenje:
svijeću koja simbolizira svjetlo,
zdjelicu vode,
pera,

Ravintsara - Mahatma Gandhi eteričnih ulja 💚

Vjerujem da svatko od nas u životu treba svog "Mahatmu Gandhija" onog tko nas podsjeća da prava snaga nije i ne mora biti glasna, da se snaga ne mora dokazivati i da mir može i hoće postići više od borbe. 🦋

Takvo je za mene eterično ulje ravintsare.

Nježno, a snažno. Skromno, a nevjerojatno svestrano.

Zbog svoje blagosti, mudrosti i sposobnosti da podrži u mnogim situacijama, mnogi aromaterapeuti nazivaju ga/ju Mahatmom Gandhijem eteričnih ulja.

Ravintsara (Cinnamomum camphora ct. cineol) jedno je od onih ulja za kojima posežem iznova i iznova, a osobito tijekom jeseni i zime.

Iako potječe od iste vrste stabla kao i kamfor, na Madagaskaru je razvilo sasvim drugačiji kemotip bogat 1,8-cineolom, zbog čega je postalo jedno od najcjenjenijih ulja za podršku dišnom sustavu u razdobljima sezonskih izazova.

Ono što me kod ravintsare najviše privlači nije samo jednostavan miris koji je svjež i čist, već nježna, ali nepokolebljiva energija ovog ulja.

Bez ovog ulja doslovno ne mogu zamisliti svoj život.

U aromaterapiji se ravintsara tradicionalno koristi tijekom sezone prehlada, viroza i drugih respiratornih tegoba.

Ulje je odabira za kojim najčešće posežem kod prvih znakova umora, zimice ili osjećaja da se organizam bori s infekcijom.

Bez straha se može koristiti kod djece.

Osim jakog djelovanja na fizičkoj razini ravintsara se odlikuje izrazitim djelovanjem na emotivno- mentalnoj razini.

Povoljno djeluje na ljude koji su zaboravili uživati u životu i koji sumnjaju u sve, posebno u sebe same, te na one koji zbog pomanjkanja cilja više ne znaju gdje su. 💚

U novom newsletteru na Substacku dijelim fascinantnu priču ovog predivnog ulja, zašto je Madagaskar promijenio njegovu kemiju, kako ga koristiti te što nam ova biljka može pokazati o otpornosti, jednostavnosti i povratku vlastitom centru.

🔗 Link je u bio i u storiju. 💚🦋

Jesen sa sobom donosi početak sezone prehlada i gripe.

Mislim da smo svi to iskusili, a najbolje to znaju svi oni čija djeca pohađaju vrtiće i škole, pa i oni koji sami rade u većim kolektivima.

Istina je, tijekom hladnijeg dijela godine više boravimo u zatvorenom prostoru, no smatram da sklonost respiratornim bolestima u ovo doba godine ima puno dublje uzroke od onih očitih.

Jesen često u nama budi melankoliju, sjetu i tugu.

Dani postaju kraći, ima sve manje dnevnog svjetla,  već sama promjena količine svjetlosti može utjecati na naše raspoloženje, energiju i ritam spavanja.

Mnoge tradicionalne kulture promatrale su jesen kao vrijeme povlačenja, usporavanja i otpuštanja.

Zanimljivo je da tradicionalna kineska medicina jesen povezuje s plućima, debelim crijevom i elementom Metala, a glavna emocija povezana s Metalom je tuga.

Kada malo bolje promotrimo prirodu oko sebe, ta povezanost počinje imati smisla.

Stabla u jesen otpuštaju svoje lišće.

Pluća neprestano primaju i otpuštaju.

Udahnemo kisik, izdahnemo ugljični dioksid.

Debelo crijevo također otpušta ono što tijelu više nije potrebno.

Oba sustava svakodnevno sudjeluju u procesu primanja onoga što nam treba za život i otpuštanja onoga što nam više ne služi.

Pluća i dah, pa i naša crijeva, uče nas velikoj mudrosti.

Kako bismo mogli ponovno udahnuti, moramo prvo izdahnuti.

Ne možemo stalno samo udisati.

Ne možemo samo stalno unositi u sebe ili oko sebe novo, najprije moramo nešto otpustiti.

Udah i izdah, primanje i otpuštanje, stalni ciklus koji se odvija uvijek iznova.

Na fizičkoj razini pluća i probavni sustav svakodnevno obavljaju taj posao za nas i mi često toga uopće nismo svjesni.

Na emocionalnoj razini mnogi od nas teško otpuštaju.

Potisnuta tuga, neizražena ljutnja, razočaranja, gubici i stres koje mjesecima ili godinama nosimo u sebi stvaraju disharmoniju u našem tijelu, a ona se može odraziti i na naše zdravlje.

Teško otpuštanje često se manifestira i u našem životnom prostoru, u prenatrpanim ormarima, zakrčenim ladicama, kutovima i stvarima koje više ne koristimo, a ipak čuvamo.

Listaj za nastavak teksta ➡️➡️➡️

Psihosomatska medicina već dugo ukazuje na povezanost kroničnog stre